Početak > Uncategorized > List „Dan“ nastavlja agitaciju, sad iz pera nekog Maksima Draškovića (10. april 2011)

List „Dan“ nastavlja agitaciju, sad iz pera nekog Maksima Draškovića (10. april 2011)

STAV O POPISU

Idite putem otaca svojih

 

Kako bi to lijepo bilo kad bi popis bio samo redovno i uobičajeno prikupljanje bro­jčanih podataka o stanovništvu u Crnoj Gori. I ovako je ovom narodu dojadilo dvadesetogodišnje robovanje političkim pritiscima nezasitih i drskih vlastodržaca i porobljivača. I ko bi to više volio od nas?
Nažalost, svi dobro znamo da to nije tako, već i te kako politički projekat, ali ne opozicije, kako to podmeću iz vlasti, nego upravo njihov. Za njih to i nije popis, već još jedno u nizu glasanje, još jedan projektovani referendum, kojim ovoga puta žele na silu da pritvrde vještački i neutemeljeno ugrađene ustavne kategorije tobožnjeg crnogorskog jezika i nacije, a uzgred dokažu da postoji i nekakva crnogorska pravoslavna crkva.
Da bi ostvarili svoje ciljeve, oni, a ne opozicija uporno i smišljeno politizuju popis.Oni su se poodavno razmiljeli po kampovima izbjeglica, Roma i raznih socijalnih struktura, uslovljavajući ih integrisanjem u crnogorsko nacionalno biće, da bi na taj način pridobili što više mrkih Crnogoraca.
Neodoljivo podsjećajući na onu predreferendumsku hajdučiju, organizuju razne skupove i predavanja, dovode naštelovane analitičare i istoričare, pokreću pitanje sistematizacije radnih mjesta i više radnika – naprosto, djeluju iz svih oruđa i na svim poljima – u zdravstvu, prosvjeti, policiji, vojsci, poljoprivredi… na sve što nije za nebo zavezano. A onda istupe a medijsku pozornicu i ospu paljbu na opoziciju, crkvu, Srbiju i na koga sve ne, govoreći kako navodno svi, osim njih pustih demokrata, politizuju popis i vrše pritisak na slobodno izjašnjavanje.
Doduše, kako Njegoš kaže „mi smo Srbi narod najnesrećni“ i izgleda jedini narod koji uvijek ima onih koji „na tri vjere okom namiguju, a nijednu pravo ne vjeruju“. U mojem Veljem Dubokom, stari ljudi su, kad su najviše htjeli da vas grde, gvorili „pasja vjero“, ili jš gore, „nikakva vjero“. Prvo smo se turčili (ajde da kažemo da je to bilo na silu i od nevolje ljute ), zatim unijatili (recimo da je i to bilo od nevolje), a na kraju se i nacionalno crnogorčimo, kao da nam nije dovoljno i za ponos što smo kao Crnogorci po državnosti i u geografskom smislu najelitniji Srbi, a Crna Gora srpska Sparta. Srbi i srpski jezik postoje vjerovatno i preko hiljadu godina. Zar nije dovoljno svjedočanstvo što se među Slovenima i slovenskim jezicima pominju i Lužički Srbi i lužičkosrpski. Pojam Crna Gora pominje se prvi put oko polovine petnaestog vijeka.
Jednom riječju, treba slijediti onu (ako se ne varam) vladike Nikolaja – idite putem otaca svojih i nećege pogriješiti.
– Može se birati stranka i ideologija, ali ne može krv i rodoslov. Zar je prirodna tavka sloboda i pravo da nekome padne na pamet da se izjasni crnim Arapinom, ako to nije?.
Ako nam dovoljan putokaz nijesu sve ove navedene i mnoge nenavedene neoborive činjenice iz naše istorije, ostaje jedino da se zapitamo – šta se to u međuvremenu desilo
– Ili je neko iselio taj narod i naše pretke, pa naselio narod nekog drugog porijekla, ili je još opravdanije pitanje – šta je to u ljudskom rodu da ne priznaje sopstveno rođenje i lozu, i da li je čovjek „ka slabo živinče“ koje život vara? I da li bi ijedna životinjska vrsta pristala da joj neko mijenja identitet kad bi se slučajno mogla izjašnjavati na nekom popisu?
„Biti čovjek težak je zadatak“, govorio je blaženopočivši patrijarh Pavle. Hoćemo li i u ovom iskušenju, koje je jedna od posljednjih prilika da se vratimo na put predaka svojih, da ne posrnemo pred istim marifetlucima i metodama zastrašivanja onih koji nas ucjenjuju punih dvadeset godina? Ovaj popis je važniji i od samog referenduma, jer ako mislimo da možemo živjeti u posebnoj državi, nek nam je bogom prosto, samo kad bi se vratili sopstvenom i pravom biću. I zato, nek se svak slobodno izjasni onako kako je utemeljen u svom biću. Tek onda bi to bila samo statistika.
A primjer kako se odolijeva iskušenju, svi bi trebalo da potraže u Matavuljevoj realističkoj pripovijeci „Pilipenda“ i da odaberu između Pilipa (koji ni po koju cijenu neće da prevjeri) i Jovana Kljaka (koji je to učinio za oku žita), ili da se nadahnu Davidom Štrpcem iz Kočićevog „Jazavca pred sudom“, koji prkosno kaže: „… a kad se Srb u meni napiri i nadme, nema tog carskog kantara na `vom svijetu koji bi me mog`o izmjeriti“!
Na kraju Njegoševa poruka (iako će zbog kletve i njega osuditi):
„Svaki Srbin koji se
prevjeri,
prosto vjeru što zagrli
drugu,
no mu prosto ne bilo
pred Bogom
što ocrni obraz pred
svijetom,
te se zvati Srbinom
ne hoće…“
Autor je nastavnik
srpskog jezika i
Član GO DSS-a

PIŠE: Maksim Drašković

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Politika&clanak=275563&datum=2011-04-10

Advertisements
Kategorije:Uncategorized
  1. Krnjaš Rogavčević
    april 12, 2011 u 9:03 pm

    kakva budala pa ne vidi da je kod njegoša srbin kao i kod naroda što je bio ništa nego vjerski termin za pravoslavca „Svaki Srbin koji se prevjeri, prosto vjeru što zagrli drugu“

  1. No trackbacks yet.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

%d bloggers like this: