Po ko zna koji put u srpskim medijima, sada u listu „Dan“, objavljena lažna dušmanska bajka jednog terazijskog Crnogorca, beogradskog ližisahana i čankolisca Nikole Ćetkovića (19. mart 2011)

Po ko zna koji put u srpskim medijima, sada u listu Dan, objavljena lažna dušmanska bajka jednog terazijskog Crnogorca, beogradskog  ližisahana i čankolisca Nikole Ćetkovića. Priča je plasirana svojevremeno tačno pred potpisivanje beogradskog sporazuma 2002. godine.  Riječ Ćetko potiče od stare crnogorske riječi ćet to jest cvijet. Da su Ćetkovići porijeklom Srbi prezivali bi se Cvetkovići! Ćetko je 100-tno crnogorsko ime, a srpski oblik je Cvetko. Jednostavno, beogradski čankolizac Nikola Ćetković je mrzio Crnu Goru jer se u Beogradu dobro nakusao, a možda je i čitava priča izmišljena. U svakom slučaju  nema nikakvih dokaza da je ova priča istinita. Srpska nacionalna misao je u 19. vijeku i nastala na guslama, mitomaniji i lažima.

IZ „PRISJEĆANjA I ZAPISA“ PROF. DR DESANKE KOSANOVIĆ-ĆETKOVIĆ

„Kad Srbi rađaju Crnogorce“

„Može se reći da je malo građana koji nijesu manje ili više opterećeni današnjim odnosima Srbije i Crne Gore. Međutim, ovaj odnos nije od juče, a posebno je postao aktuelan 1945–1946. godine poslije članaka Milovana Đilasa da je u Narodnooslobodilačkoj borbi istovremeno konačno riješeno i nacionalno pitanje, te je tako priznata i crnogorska nacija. To se odrazilo ne samo na mnoge segmente života zemlje, nego i na živote i odnose mnogih porodica i pojedinaca. Već 1945. godine počela je zamjena ličnih karata u Beogradu, a na osnovu ranije podijeljenih formulara, u kojima je svako, pored ostalog, trebalo da navede i svoju nacionalnu pripadnost. Upravo tada nastaju veliki problemi u mojoj porodici. Stariji brat i ja smo bili komunisti, učesnici Narodnooslobodilačke borbe i logoraši. Bilo nam je „jasno“ da mi kao članovi komunističke partije možemo biti samo Crnogorci. Tako smo se i izjasnili u formularima i bez problema brzo dobili lične karte u Ozninom odjeljenju u Čika Ljubinoj ulici. Poslije nekoliko dana na isto mjesto došao je i naš otac Nikola Ćetković, star 62 godine i umjesto lične karte dobio 15 dana zatvora! Naime, on se izjasnio da je Srbin i nadležni oficir mu nije dao ličnu kartu, jer on ne može biti Srbin nego Crnogorac rođen u Podgorici. Otac nije htio da odstupi od svoje izjave i tada je nastalo njegovo uporno dokazivanje istorijskih činjenica, ali i stradanje. Tvrdio je da je on od djetinjstva znao da je Srbin, da je zato decembra 1915. krenuo preko Albanije do Krfa i dalje. Moj otac je 1909. godine u Beču završno studije i mogao je mirno da sačeka austrijsku okupaciju Crne Gore i da kao njihov student i poliglota dobije visoko zvanje, kao i ličnu sigurnost, ali on je, kao patriota i Srbin, krenuo sa srpskom vojskom i njenom sudbinom. Govorio je oficiru Ozne da se otac srpske dinastije Nemanja rodio kao i on – u Podgorici, u Ribnici na Zeti, i da je Nemanjin sin Sveti Sava osnovao prvu srpsku arhiepiskopiju… No, to nije bilo dovoljno, pa su Nikolu Ćetkovića zbog njegovih patriotskih ubjeđenja zatvorili u Oznin zatvor, gdje je na golom betonu odležao punih 15 dana. Poslije odležanih niše od dvije nedjelje u zatvoru i istrajnosti moga oca u njegovim stavovima, data mu je lična karta u kojoj je ipak stajalo da je on, Nikola Ćetković – Srbin. Mi, njegova djeca, nijesmo odobravali njegovo držanje u Ozni, niti njegovo „srbovanje“, jer su nama kao komunistima, odmah bili „jasni“ Đilasovi stavovi o crnogorskoj naciji. Zato smo našeg oca svi spontano bojkotovali kada se vratio kući, iako smo ga mnogo voljeli i poštovali. On je naš bojkot prihvatio dostojanstveno, bez ijedne riječi osude i prekora, iako smo svi i tada jeli njegov hljeb. Bio je hladni zimski dan nove 1946. godine i svi smo sjedjeli u trpezariji. koja se jedina i grijala, a mi djeca se spremali za ispite. Tada je naša majka prekinula mrtvu tišinu i zapitala oca šta da napiše u formularu – rubrika za nacionalnost.On joj je odgovorio da je ona znala da je Srpkinja za vrijeme Balkanskih ratova i oba svjetska rata i zašto ga to baš sada pita. Naša majka je znala i osjećala da je očev stav veoma mnogo naškodio nama kao komunistima i htjela je da nas zaštiti od daljih nemilih posljedica. Zato je jasno izjavila da će ona biti uz svoju djecu, to jest kao i mi Crnogorka. Otac je bio iznenađen, ali ne i poražen. On je naglo ustao i obratio se majci hladnim glasom da ona od sjutra neće više biti njegova žena. Majka je zaplakala i opomenula ga da bi takav razvod braka bio velika sramota za našu porodicu i da time preuzima veliku odgovornost za ,“nafaku“ (sudbina, udadbena sreća) svoje tri odrasle kćeri. Na to je otac dostojanstveno odgovorio da svako bira svoj put, a da on neće ni zbog koga i ni zbog čega izdati pripadnost svome narodu. Majka je dobro znala da otac neće promijeniti svoj stav, pa ga je, izmijenivši taktiku, umiljato upitala: „Nikola, ti veliš da smo mi Srbi. Pa kako smo mi Srbi mogli roditi đecu Crnogorce? Reci mi, Nikola, kako“? A otac mirno odgovara: „Danice, čedo moje, mi smo Srbi, a rodili smo slijepe poslušnike. Plačimo, jadnice, plačimo“! Naš otac Nikola Ćetković umro je 1957. godine pred drugi poslijeratni popis stanovništva. Sa prekornim sjećanjem na naš bojkot oca i naše tadašnje nacionalno opredjeljenje, mi njegova djeca, spontano smo se izjasnili kao Srbi“.

Miodrag Maksimović

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Pisma&clanak=272515&datum=2011-03-19